VINO, ZAGORJE, KRLEŽA I GIBSON
Živopisna kajkavska mužikaška banda sa zagrebačkih brega s albumom o alkoholu i smrti
ZAGREB - Vino i muzika od pamtivijeka su nerazdruživi, a u slučaju Cinkuša kao kajkavskog odgovora Poguesima, možda postoji i kodeks koji živopisnoj glazbenoj bandi brani vodu.
Čudnovati kljunaš
Nije to možda zdravo, ali teško je poreći kako su se pogonjeni alkoholnim parama, Cinkuši na trećem albumu “Špiritus Sanctus”, dokazali kao jedan od najintrigantnijh domaćih sastava. Rock, punk i električna gitara vješto su utkani u prigorske, zagorske, međimurske napjeve, kajkavštinu koja se u Hrvatskoj nažalost sve manje govori, krležijanski duh iz “Balada Petrice Kerempuha”, tamburu i violinu. Ako su se do prije par godina doimali poput čudnovatih kljunaša hrvatske glazbene scene, Cinkuši danas izgledaju poput hrvatski originalnog djelića internacionalne folk-punk i folk-rock scene.
Teta Liza i B.P. o starosti
Najcjelovitiji, najbolje produciran, gotovo konceptualan album Cinkuša sastoji se od dvije vrste pjesama, one uz koje se pije iz veselja, s pajdašijom, i one uz koje se pije iz tuge, sam. Vesela, antirecesijska pjesma “Medo”, nabrijana “Huja Brija” i “Bela” mogući su koncertni favoriti, a “Dolinom se šetala” u ovakvoj izvedbi potencijalno je veliki hit, baš kao “Mala Čiči” Zadruge. Ipak, Cinkuši su još upečatljiviji u smirenijim skladbama.
Uvodna “Bratec kosi” s prijeteći mračnom i zlokobnom violinom koja nagovješćuje mogući incest, žalosni “Picek” i sjetni instrumental “Kak je Štef videl majku božju” samo su nagovještaj izvrsne završnice albuma tri fascinantne skladbe. Neočekivana otočka tema “Navigare Necesse Est” jača je od bilo čega što je posljednjih godina na tu temu izašlo iz Dalmacije. Tuga u “Sedi si kraj mene”, prekrasne pjesme o starosti s Tetom Lizom i Boškom Petrovićem, teška je poput olova.
Mirisni crni pinot
Završna “Nenadejano bogčije zveličenje” od laganog uvoda, kako odmiču Krležini stihovi, odlazi u frenetični, katarzični krešendo. Iako bi se nešto prigovora moglo staviti na vokalne izvedbe dijelova pojedinih pjesama, “Špiritus Sanctus” kao album o alkoholu i smrti, zbog maštovitog uvezivanja folka i rocka na ovako slaboj sceni na kojoj folk ima neke posve drukčije konotacije, doima se poput mirisnog crnog pinota spram kiselog cvičeka.
Aleksandar Dragaš , JUTARNJI LIST
SUVREMENI ČUVARI HRVATSKE GLAZBENE BAŠTINE
Suvremena i tradicijska glazba ide rukom pod ruku u izvedbi etno sastava »Cinkuši«, »Kries«, Tamare Obrovac i »Transhistrie ensemblea« te »Afiona«
Poslušaju li se stihovi: »Zdigel je čašu. Spustil je nebo. Videl ju je zato kaj ima čisto srce« iz pjesme »Kak je Štef videl Majku Božju« objavljenu na trećem albumu hrvatskoga etno sastava »Cinkuši«, jasno je kako je riječ o nečemu izvanserijskom, drugačijem i svakako onome što nam na hrvatskoj glazbenoj sceni još uvijek nedostaje.
Ni sam naziv albuma »Špiritus Sanctus« ne može se zaobići isto kao što se »Cinkuši« ne mogu izbjeći kada govorimo o etnu, suvremenoj glazbi protkanoj i često u potpunosti nadahnutoj tradicijskim napjevima, melodijama i općenito folklorom.
Ono što je na početku nužno reći jest to kako su etno bandovi u Hrvatskoj čuvari našega povijesnoga blaga, ne samo glazbe, nego i pisane riječi, pa tako i starih navada i običaja koji nestaju, jer se barem dijelom mogu iščitati upravo u tradicijskim pjesmama gdje ostaju sačuvani.
Novim albumom »Cinkuši« su utvrdio svoju poziciju kao jedni od stjegonoša hrvatske etno scene koja nije toliko bogata izvođačima, ali je od sredine 90-ih, kada je i nastao taj šesteročlani band, neizostavna kad god se argumentirano govori o cjelokupnoj domaćoj glazbi.
Nakon albuma »Zeleni kader« i »Domesticus vulgaris« »Cinkuši« i »Špiritusom Sanctusom« potcrtavaju svoje tematske preokupacije, te ponovno ugošćuju međimursku etno divu, 85-godišnju Tetu Lizu koja, ponekad se čini, svojim sugestivnim snažnim glasom može i kamen natjerati da zaplače. Ovaj put Teta iz Donje Dubrave uz pedantnu svirku banda pjeva tradicionalnu, ali, dakako, osuvremenjenu pjesmu »Sedi si kraj mene« i opet je briljantna, a stihovi o starenju, iskustvu i dobroj kapljici koji se zrcale osobito u refrenu - »Ah, toči, naj dremati, nagni, naj šparati/ če nebuš pil bude ti žal/a zutra već morti pod zemljom buš spal« jednostavno je prožeta duhom koji obitava u toplim drvenim kletima. Tu je sva prigušena tuga, sjetno veselje i spoznaja o vremenu koja tihne nošena oblim i punim zvukom kontrabasa protkanoga zvonkom mandolinom i efektnom električnom gitarom, ali i nježnim zvukom vibrafona još jednoga gosta - Boška Petrovića.
No, album otvara nabrijana stvar »Bratec kosi«, bogata ritmom, višeglasjem i uvjerljivim grubim glavnim vokalom, a takvih skladbi ne manjka ni na ovom ni na prijašnja dva albuma. I upravo tu se može iščitati usmjerenje »Cinkuša«, pa je glazba koju sviraju krštena još na njihovim početcima kao etno-punk. Tako se na skladbu »Huja brija« koju dobrim dijelom nosi violina, gotovo može plesati i pogo - razuzdani ples koji se od samih početaka veže uz punk kao jedna od njegovih glavnih odrednica. No vrtoglavi ples i trans oduvijek su vezani i uz folklornu glazbu, pa su tako »Cinkuši« spojili dvije naoko različite energije i oblikovali je u svoj prepoznatljiv energični stil koji do izražaja osobito dolazi na njihovim koncertnim nastupima.
S obzirom na to da su »Cinkuši« na tom planu vrlo aktivni svirajući u svim dijelovima Hrvatske, ne bi trebalo biti teško dočekati neki koncert u blizini i vidjeti i čuti fascinantnu svirku. Prvi na redu, 8. rujna u Zagrebu bit će koncert u sklopu scene Amadeo u Muzeju za umjetnost i obrt gdje su već svirali ove godine, ali zbog ekstatičnoga stanja u koje je upala publika, očito se moraju »iskupiti« još jednom svirkom.
Ipak, kad govorimo o hrvatskoj etno glazbi, moramo spomenuti i izvođače koji su je obilježili, a osobito one koji su ove godine objavili nove albume. Jedan od najmlađih etno sastava - »Afion« ove je godine izašao s albumom »Čudni svati«, a nakon brojnih koncertnih nastupa 30. kolovoza će zasvirati na festivalu Mediterraneo u Anconi. Za razliku od »Cinkuša« posve posvećenih hrvatskoj tradicijskoj glazbi, a osobito onoj sjevernoga dijela Hrvatske, »Afion« se pak nadahnjuje na izvorima od Hrvatske do Makedonije. Zvonki i istodobno meki glas Lidije Dokuzović oslanja se najvećim dijelom na akustičnu svirku sastava čija glazba ne ostavlja ravnodušnim - ponekad posve umiruje, a ponekad, pak, i mrtve diže na noge. Tek da pojasnimo i njihovo ime, Afion dolazi od makedonske riječi koja znači mak, a preuzeta je od grčke riječi opion.
Nipošto ne smijemo zaboraviti ni na jednu od najvećih hrvatskih glazbenica - Tamaru Obrovac. Već iz naziva albuma objavljenoga ove godine »Neću više jazz kantati« može se iščitati na kojem tragu Obrovac i njezin uvijek svježi Transhistrian grade svoju glazbu. Ako su »Cinkuši« etno-punk, tada su Obrovac i njen band etno-jazz, a oslanjaju se najvećim dijelom na glazbenu tradiciju Istre i Mediterana. Novim albumom napravili su iskorak uključivši svoja glazbala u pojačala, a uz to su unijeli i elemente funka, pa ni etno-jazz-funk za definiranje njihove glazbe ne zvuči loše.
Njihovi koncerti su nešto što se ne propušta, a vještina i sklonost sviračko-pjevačkim improvizacijama omogućava užitak u svakom novom koncertu, jer nikad se ne zna što će novo u trenutku izvući iz rukava i na taj način od glazbe učiniti ono što bi trebala i biti - veliko i uzbudljivo iskustvo. Osim toga i suverenoga vladanja pozornicom, pod čvrstom dirigentskom palicom svoje liderice tu je i neizostavni humor i dijalog s publikom, tako da barem koliko smo dosad vidjeli nitko nakon koncerta ne ostaje ravnodušan. Od brojnih albuma koje su, doduše, u često mijenjanim sviračkim postavama dosad objavili, izdvojili bismo osim spomenutog i »Sve pasiva«, »Daleko je...« i »Transhistriu«.
Koliko je etno glazba značajna, snažna i upečatljiva, govori i činjenica kako glazbeni portal Muzika za najbolji domaći album prošle godine nije izabrao ni pop ni rock ni hip-hop izvođača već upravo etno - »Kocijane« sastava »Kries« predvođenog karizmatičnim Mojmirom Novakovićem koji je sa svojim prijašnjim sastavom »Legen«, uz Lidiju Bajuk i Dunju Knebl, glazbenica mirnijega akustičnoga izričaja, ali i rijetke izvođačke ljepote, jedan od začetnika etno scene u Hrvatskoj. »Legenov« album »Paunov ples« jedan je od prvih i jednostavno je nezaobilazan, jer čim se pojavio, prigrlio ga je tada i dio ljubitelja elektronske glazbe, pa čak i oni koji su ljubili techno. Njihovi su koncerti, baš kao što to sada nastavlja i »Kries«, zaista za pamćenje, a gotovo opipljiva energija koja pucketa pod prstima i pocupkavajućim stopalima kovitla se u koncentričnim krugovima baš onako kako se pleše i kolo.
»Kries«, pak, uz tradicijska glazbala poput lijerice ili cimbala i napjeva iz različitih dijelova Hrvatske svoju prepoznatljivost gradi upravo na uporabi elektroničke glazbe, snažnim ritmovima izraženoga bas bubnja, ali i izraženim višeglasnim dionicama ženskih i muških pjevačkih skupina posve usidrenih u folklor. Osim što su uz spomenuti snimili album i glazbu za film »Konjanik« Branka Ivande, snimili su i jedan od, po našem mišljenju, najboljih hrvatskih albuma etno glazbe - »Ivo i Mara« - nadahnut pjesmama o junacima slavenske mitološke predaje.
Iako nije namjera spomenuti sve izvođače, moramo još dodati i podravskoga bluesera Miroslava Evačića koji je dosad objavio dva albuma, te stilski promjenjivoga Livija Morosina koji svoj temelj nalazi na tlu Istre. Tražimo li negdje i razlog zašto ta glazba nije rasprostranjena i prisutna u eteru javnosti onoliko koliko bi trebala biti, naći ćemo ga u činjenici da kvalitetnu glazbu uvijek nadigra ona komercijalna i nezahtijevna u kojem god smislu željeli pogledati, a to znači da je šuplja, nemaštovita i bez ikakvoga pravoga korijena.
Etno glazba ima ono najnužnije - čvrsti korijen na koji se može oslanjati, a na sreću hrvatske kulture, glazbenika koji to čine, očito nam ne manjka isto kao što nam ne nedostaje ni glazbenoga bogatstva koje su nam naši stari ostavili. To znači da o njemu trebamo skrbiti i da su nam upravo čuvari sposobni otpuhnuti prašinu s njega, uglancati ga i prilagoditi našem vremenu nužni i da im svakako treba odati priznanje, »zdignuti čašu« i skinuti, možda ne kapu, ali šešir svakako.
Cinkuš je zvono
Etno sastav »Cinkuši« skladali su i glazbu za nagrađivane animirane filmove »Ciganjska« i »Silencijum« Davora Međurečana i Marka Meštrovića (ujedno i bubnjara u sastavu) temeljenima na djelima Miroslava Krleže. Valja naglasiti da se »Cinkuši« i inače nadahnjuju opusom toga velikoga hrvatskog književnika. I tek da pojasnimo odakle ime banda. U tradiciji kajkavskog kraja »cinkuš« označava zvono koje prati ljude od njihova rođenja pa sve do smrti.
Božidar Trkulja , VJESNIK
NAKON SJAJNOG SEKSA DOLAZI JOŠ BOLJA SMRT
"Špiritus Sanctus" je tek treći album Cinkuša u nešto više od deset godina njihovog postojanja, no ovdje je na sreću slučaj da je kvantiteta obrnuto proporcionalna kvaliteti. "Špiritus Sanctus" naime ni malo ne zaostaje za debitantskim "Zeleni kader" iz 1999. te sjajnim "Domesticus Vulgaris" iz 2005. godine.
Novi album donosi Cinkuše na istom teritoriju koji su već ranije zauzeli, a to su tradicionalne hrvatske (uglavnom iz kajkavskih krajeva) melodije i napjevi u kombinaciji s modernijim (rock) elementima i aranžmanima, no finalni rezultat je još jednom pun pogodak. Cinkuši ne doživljavaju modernu i tradicionalnu glazbu kao sukobljene, nego kao dva elementa koja se nastavljaju jedan na drugi i međusobno nadopunjuju.
Slušajući njihovu glazbu lako je moguće zamisliti oluju nad šumom ili livadom pri čemu ulogu u onomatopeji imaju i električna gitara koja dočarava grmljavinu, i bubnjevi koji zvuče poput vihora ili topota konja i pucanja biča, i violina koja oponaša glasanja ćuka ili zavijanje vuka.
Cinkuš je naziv za zvono koje ljude prati od rođenja do smrti, zvoneći na sve bitne događaje u čovjekovom životu, uključujući samo rođenje i smrt.
Dok je dominantna tema albuma "Domesticus Vulgaris" bila seksualnost, upravo je smrt i prolaznost života tema koja stalno izvire na "Špiritus Sanctus". Poruka je da život brzo prolazi te da u njemu treba uživati, a ne ga potratiti na živciranje i brigu. No, kako je u glazbi Cinkuša stalno prisutna neka mračna podvodna struja, tako se može osjetiti sva tuga i muka naših predaka koju nam ostavljaju u nasljeđe.
Uvodna "Bratec kosi" je dobar primjer, s naizgled nježnim stihovima, ali i glazbom koja naglašava zloslutni nagovještaj incesta. "Huja brija" je terevenka za zaborav briga i problema, "Bela" je dvosmisleno poigravanje riječima kroz opis kartaške igre, a "Navigare Necesse Est" uglazbljuje stihove Joška Božanića na izumrlom jeziku moreplovaca lingua franca, odnosno na komiškom dijalektu. Naizgled neobična u njihovu opusu, potonja pjesma je zapravo upravo u duhu glazbe Cinkuša.
Novost su dvije kompletno autorske skladbe. Prva opisuje (uglavnom instrumentalno) "Kak je Štef videl Majku Božju" jer ima čisto srce, a druga nazvana "Medo" se dotiče aktualnih tema poput recesije. Obje pjesme se bez nekih problema glazbeno uklapaju u ostatak albuma.
Iako se osjeti razlika naspram teksta ostalih pjesama, stihovi "Mede" su napravljeni u stilu kratkih, no efektnih i duhovitih narodskih mudrolija kakve se pojavljuju u tradicionalnim pjesmama ("Ne boj se recesije, nit kisele kiše/Sive ekonomije i maloga piše").
Gosti na albumu su Marijan Krajina i Marko First čija se harmonika, odnosno violina savršeno slažu s ostatkom benda, zatim Boris Šaronja i Nikola Santro koji trubom i trombonom osvježavaju nekoliko pjesama i donose još jedan sloj emocija, te dvije legende: dugogodišnja prijateljica Cinkuša Teta Liza i Boško Petrović koji se pojavljuju u pjesmi "Sedi si kraj mene".
Veliko finale albuma je pjesma "Nenadejano Bogčije zveličenje" na stihove Cinkušima omiljenog Miroslava Krleže koji odlično sumiraju teme cijeloga albuma, dok glazba odgovara piru sudnjeg dana na kojem će sva djela i nedjela doći na naplatu.
Izgleda kako nam najbolja ovogodišnja izdanja dolaze od ljudi koji u većoj ili manjoj mjeri spajaju općeprihvaćenu pop-rock glazbu s jezično-glazbenim nasljeđem svog kraja. Uz Cinkuše prvi na um dolaze Tamara Obrovac, Gustafi i Žan Jakopač (vjerojatno sam nekoga nenamjerno u ovom trenutku zaboravio spomenuti). Možda je problem s tzv. 'urbanim' izvođačima što su u posljednje vrijeme (uz časne iznimke) izgubili doticaj s ulicom i gradom u kojima žive te se ograničavaju na svoj uski mikrokozmos i introspekciju.
Zbog načina na koji Cinkuši uspijevaju na svoj način prezentirati vlastitu tradiciju ne gubeći ništa na njezinoj čaroliji, od spomenutog društva upravo "Špiritus Sanctus" kandidiram za hrvatski album godine 2009.
Marko Vukušić , MUZIKA.HR
CINKUŠI - AMADEO, ZAGREB, 08.09.2009(KONCERT)
"Nema boljeg domaćeg benda uživo", rečenica je koja prati Cinkuše još od vremena kad su objavili mali ali "utjecajni" album "Zeleni kader". Već tada su im nalijepili etiketu The Poguesa uživo. Ali iz najboljih dana. Nije bilo bitno ništa više kad se pod bosim nogama članova benda digla prašina pozornice. Nekad su opravdali hvalospjeve, nekad je ostalo malo u sjeni ne baš toliko uvjerljivog drugog albuma "Domesticus Vulgaris". Ali, sudeći prema novom materijalu i rockerskom pristupu etnu, stvari se opet vraćaju na svoje mjesto. Nema potrebe za bubnjenjem jer tuku udarci njihova ritma. Cinkuši su uigran stroj iskusnih muzičara koji znaju kako se radi atmosfera i kako se pere iz petnih žila. Ljudi ih vole. Publika nije masovna, ali je vjerna. A takva radi atmosferu. E sad, s obzirom na raskalašenost novog albuma, grupica je takva i uživo. Oni voze bez pardona. Krleža se mora dobro osjećati kad bi znao kako ga vješto prevode i stavljaju u glazbeni kontekst. Presjekli su Cinkuši cijelu karijeru, ostali vjerni svojih duhovima noći i razvalili. U ugodnom prostoru zagrebačke klupsko-glazbene ljetne scene Amadeo (Muzej za umjetnost i obrt), Cinkuši su odzvonili promociju, sad je na radu reagiranje ljudi na predvodnike KAJ Vala.
Jasna Gabrić , DOP MAGAZIN
